Zaštitnički raspoloženi tate ponekad znaju biti malo naporni

zaštitnički-raspoloženi

Moj muže strastveni je mrzitelj svježeg zraka, otvorenih prozora i proluftanih prostorija. Po njemu, ništa dobro ne dolazi „izvana“. Svjež zrak, pogotovo u zimskim mjesecima, je hladan zrak koji donosi prehladu, ozebline i cijeli spektar ostalih bolesti koje će nas napasti i poraziti. Ljeti se pak radi o vrućem zraku, tako da zrak nikako nije poželjan, a ponajmanje njegova izmjena s onim u kući.

Otvoreni prozor je prozor u pakao. Kroz njega ulazi naš neprijatelj hladnoća, a izlazi teško stečena i dobro naplaćena toplina. Proluftana prostorija je u stvari veća nagažena nagazna mina, pogotovo po noći jer nam se dijete svake noći redovito otkrije 578 puta, dok mi spavamo ispod dvije deke.

Idealna prostorija za spavanje po njemu je ugodno zagrijan sobičak, na jedno 26, a možda i 27 stupnjeva, u kojem se može spavati u gaćama i gdje svi zajedno uživamo u grupnom znojenju. Uzaludna objašnjena da suhi zrak šteti, naštetila su samo mojim živcima.

Kada ja otvorim prozor u spavaćoj sobi i luftam cijeli dan, „nisam normalna“ i „pokušavam nas ubiti“. Jednako tako, curka nam nikad nije dobro obučena. U stvari, ja ju ne znam dobro obući jer što bih ja uostalom znala, ja imam neki čudni hibridni mjerač topline u sebi koji nije baš po standardima.

Dakle, ako je meni vruće, a mužu hladno, hladno je i djetetu. Ne gine joj vesta u kući, a ako imamo i neki prsluk, za navući preko svega, onda je to idealno da ju spasi od ozeblina.

Ako je meni hladno, a njemu vruće, i njoj je naravno, vruće, a ja sam vjerojatno bolesna  ili sam se „ohladila“ od silnog besposlenog ležanja. Tada je vrijeme za kratke rukave i gaće za drugi dio moje obitelji. Ne da ne mogu na zelenu granu, nego je grana ispod mene odavno pukla.

Za vrijeme kupanja, u kupaonici je sauna, nakon koje doslovno po zidovima počne izbijati vlaga, a pore na licu se otvaraju ko’ od šale! Idealno mjesto želite li si malo pročistiti ten ili izgubiti do 10 litara tekućine, par konfekcijskih brojeva i volju za životom.

Ove zime, ono malo snijega dočekali smo kao ozeblo sunce. Čim su ga najavili, otrčali smo Klei kupiti skafander da možemo uživati u zimskim radostima. Tog subotnjeg jutra, dok smo svi obukli pet slojeva na sebe i sa sanjkama se iskobeljali iz kuće, trebalo je skoro sat vremena.

Vani nismo ostali niti upola toliko jer je snijeg bio-hladan te naravno, opasan! Jer hladan snijeg znači prehladu, kašalj, grlobolju, cureći nos, anginu, upalu pluća, sinusa, smrt i sve najgore. Dakle, imali smo ograničenu količinu vremena koju je trebalo iskoristiti što je bolje moguće.

No, kako je snijeg bio dubok, a Klea relativno nestabilna, ako bi pošla lijevo ili desno dva tri koraka, muž je odmah kreštao da se vrati i bude blizu njega, dok on gradi snjegovića. Ona nije željela graditi snjegovića, htjela je malo prošetati, ali nije smjela jer je opasno i umrijet će ako padne na snijeg ili u najboljem slučaju slomiti samo jednu nogu.

Ja sam stajala metar dalje i bacala psu loptu, ali opreza nikad dosta. Ako se umiješam i dopustim joj snježnu promenadu isključiva sam i jedina odgovorna za sva zla koja se djetetu dogode.

Svakih minutu do dvije, moj odgovorni muž i odgovorni otac našeg djeteta ispituje Kleu je je li joj hladno i želi li ići kući.

Kako je ona po prirodi cendravije naravi i ima manjak pustolovnog duha, nakon 75 upita zaključila je da želi u svoju toplu kućicu i da joj je zauvijek dosta snijega.

Ja sam ju pokušala vrbovati da se idemo spuštati sa sanjkama na neko brdašce no čim je vidjela da ju vučem u smjeru koji nije naša zgrada počela je urlati da želi kući i cendrati da je umorna, iako je pola sata samo stajala na snijegu, bez prevelikih aktivnosti, ako ne ubrojimo da je imala čast gledati tatu kako gradi snješka.

Pitam se, jesu li očevi tako zaštitnički raspoloženi samo prema kćerima ( ne mogu usporediti, jer nemam još ovo drugo) ili su takvi prema svoj djeci? I jesu l isvi isti? Što se to događa? Zašto nas izluđuju?! Hoće li to ikada prestati?

Da ne spominjem da kod kuće nema skakanja jer bi mogla pasti, trčanja jer bi se mogla spotaknuti i pasti, a vani se ne smije udaljiti tri koraka oko nas jer će odlutati i nastradati. Svaka točkica na tijelu je razlog za uzbunu, svako kihanje razlog za paniku. Je li vruća? Hladna? Bolesna? Neraspoložena? Znači da je bolesna! Što joj je?

Nekidan me oraspoložila prijateljica kojoj sam ovo isto pričala, podijelivši sa mnom da je i njezin muž isti takav i da kada se mala igra oko stola on skakuće oko njega štiteći dlanovima rubove kako se ne bi udarila u njih. Od same pomisli kako u čučećem položaju pleše po dnevnom boravku, odmah mi je lakše. Treba li spominjati da obje imaju tri i pol godine i nisu baš nemoćne i nesvjesne svijeta oko sebe pa da se zabijaju u oštre rubove, štokove, koplja itd…

Kako ju pusti u vrtić, gdje je na milosti i nemilosti brojnim „strašnim“ opasnostima, nije mi u potpunosti jasno. Jesam li ja luda kada mislim da bi tu i tamo trebala pasti, udariti se ili isprobati nešto sama i na svoju kako ne bi bila tako plačljiva i uspaničena zbog svega novog? Jesu li zaštitnički raspoloženi očevi u stvari u pravu ili guše i sputavaju dijete svojim ponašanjem?

Ostaje mi samo nada da će drugo dijete odvući njegovu pažnju, pa da ću tu i tamo moći bez prigovora otvoriti prozor i pustiti opasnost da uđe.

foto: Billie