Dječje igre

Djeca znaju biti vrlo maštovita u igri. Umiju „iz ničega“ napraviti igru, zabavu punu pokreta i smijeha. Ako nemaju odgovarajuće igračke, ona ih smisle, pretvore bilo koji predmet koji im je pri ruci u igračku.

Najomiljenija dječja igra u početku je bacanje predmeta. Obično im roditelji, ili onaj ko je tada uz njih, taj predmet vrate, a oni ga opet bace, i tako u nedogled. I teško ćete dočekati da se dijete umori, da mu to dosadi, uvijek prvi od igre odustaje stariji. Još je očitije kada dijete, koje u tome uživa, bacate u vis. To je i teži fizički zahtjevan posao i uvijek se završava tako što dijete traži još, a stariji nalazi opravdanje zašto se više ne može igrati. Čudo je koliko su djeca pokretna i koliko kretnji naprave na dan. Kada bi ih odrasli pokušali oponašati, brzo bi se umorili i predali.

No kada je više djece zajedno, tada igra ne prestaje dok ih sasvim ne savlada ili dok ih roditelji ne potjeraju da idu jesti ili spavati. Ili kasnije u školu, raditi zadaću i slično. Igraju se razne poznate igre, ali i smišljaju nove. Nedavno sam se slatko nasmijao kad su moja djeca pričala kako su se igrala. Sin je stariji i njemu je bilo dosadno igrati se sa sestrom, ali ako nije bilo djece njegovog uzrasta, mogla je poslužiti i ona. I sve je bilo u redu dok se neko od njegovih vršnjaka ne bi pojavio, a kad bi došao, on je odmah predlagao sestri da se igraju lovca i kera, u kojoj je njoj dopadala uloga kera. Brat bi je vezao oko vrata kao što se kerovi i vežu i onda privezao za jabuku u dvorištu, a onda bi se otišao igrati sa svojim vršnjakom. Kaže kćerka da joj je ta „igra“ bila najmrža.

Za djecu nema veće kazne nego da moraju mirovati, i još uz to da ne smiju ni pričati. Sjećam se jedne priče, ne znam je li anegdota ili vic, kako je teti u vrtiću bilo dojadilo stalno biti u žamoru koji su joj priređivala djeca i zamolila ih je da ušute samo jednu minutu. Prvi pokušaj nije uspio jer je nakon nekoliko sekundi jedan dječak uzdahnuo: „O, Boze, Boze, sto sam žedan!“ Teta ih je podsjetila da ne trebaju ništa progovarati samo jednu minutu i ponovo su počeli sa šutnjom, ali onaj isti dječak je opet nakon nekoliko sekundi ponovio istu rečenicu. „Dobro, evo ti vode pa se napij!“, rekla je teta, dala mu vode i kad se dječak napio, ponovo su počeli svi šutjeti, ali ubrzo je on sve opet prekinuo rekavši: „O, Boze, Boze, sto sam bio zedan!“

Dok djeca rastu i razvijaju se, to je tako. I to je znak da je sve u redu. Dobro je da je tako. Tamo gdje je dječja graja, igra i gužva, tu ima života i budućnosti. Onaj kome to uvijek smeta, ili je bolestan, ili je previše ostario, ili je prevelik egoist, ili ne razumije život, ili je „zaboravio vol da je bio tele“.

 

Izvor: Logicno.com